Ne razumem
Razočaranje...
To je jedna od meni najružnijih reči. Ne znam da li je problem u meni jer ja očekujem previše od ljudi ili je problem u drugima, samo znam da je to osećanje bespomoćnosti. Uvek se trudim da se stavim na mesto onog drugoga, i kada razumem kroz šta ti ljudi prolaze, onda se ponašam u skladu sa osećanjima koja se u meni jave. Ali nikada neću razumeti ljude koji ne mogu, ili ne žele sebe da stave na tuđe mesto, i koji potpuno zanemaruju sve što se drugima događa, jer se to ne događa njima samima.
Da li ja stvarno isuviše tražim kada kažem: ,,Sada mi je potrebno da budeš uz mene, da me saslušaš i da me podržiš.''? Život nas češto šokira nekim ružnim stvarima, i tada ne možemo da se snađemo. Da li je isuviše u takvim situacijama tražiti malo saosećanja od osoba koje ti najviše znače? Od osoba čije te je prisustvo nekad činilo srećnijom osobom.
I da li je razumljivo što se naljutiš kada ti te osobe okrenu leđa kad su ti najpotrebnije?
Bio mi je potreban zagrljaj i nekoliko lepih reči, ali sam ipak ja ispala kriva jer sam previše očekivala. I sada sam u još gorem stanju, jer mi nije bilo potrebno da se povrh svega, zbog nečije bezosećajnosti, nađem u situaciji u kojoj preispitujem sebe, i osećanja koja gajim prema određenim osobama.
Moja buduća profesija je da razumem ljudska osećanja i da rešavam tuđe probleme tako što ću moći da se stavim na tuđe mesto, i na žalost ja ne mogu da nađem nikakvo opravdanje za ovakvo ponašanje,jer ne mogu da shvatim da je bilo toliko teško staviti se na moje mesto...