Prepreke na putu ka sreći
Mnogo puta sam primetila da kada pada kiša sećanja sama nadolaze. Neki bi rekli da se to događa zato što ne volim kišu, ali to nije istina. Kištoviti dani sami po sebi donose razloge da razmišljam i da zaključujem, i na to sam već i navikla. Ali zašto sam onda danas tužna kad je tako lepo vreme?
Toliko posla, da ne znam šta bih pre uradila, a ja sam tužnjikava i ne mogu ni da se pokrenem da uradim nešto. Kako se izboriti sa takvim osećanjem? Juče mi je neko rekao da treba da budem vesela, ali šta to znači? Ja treba da zatvorim oči na ono što me muči iznutra i da se pravim da je prošlo ili da naučim da živim sa bolim dok se ne desi nešto što bi taj bol promenilo, odnelo, umanjilo... Ja sam ta koja stvara taj bol i svesna sam toga, a ne znam kako da se izborim sa tim.
Ponekad poželim da sam drugačija da kao i neki drugi ljudi mogu da se pravim da me ništa ne muči, da moj život nema problema, da je sve ok. Ali ne mogu.
Izbegavam da budem u kući jer onda razmišljam, tako da sam od tada stalno u pokretu. Trudim se da uvek radim nešto da okupiram sebe, ali to mi ne pomaže, jer tako samo pokušavam da zaobiđem prepreku koja mi se sada našla na putu. I svaki korak napred je 3 koraka nazad jer se prepreke ne zaobilaze. Prepreke se prevazilaze. Ali moja prepreka nije u meni. Šta raditi kada se prepreka nalazi u nekom drugom, kada je ključ tvojih osećanja u tuđim rukama? Čekati ili se okupirati nečim? I zašto svi uvek kažu ,,vreme leči sve'' kad to nije istina. Vreme ne leči ništa mi smo ti koji se menjamo i koji se borimo sa tim, vreme je tu samo da prođe.
Uf, gledaj sad, tema je mnooogo siroka i to sto ti radis, radi i vecina ljudi.Uvek misli (a i sistem je tako ucio)da su kljucevi licne srece kod nekog drugog, bilo da je to decko, devojka, muz, zena, sef itd, spisak je beskonacan.Kao i sto se misli kad kupim ovo ili ono bicu srecan, da bices, ali dan ili dva ili mesec, a sta posle; nova sargarepa i novi veci krug........
Ali istina je da je to sve nikad dovoljna kompenzacija za onom unutrasnjom spoznajom, ceznjom duse i to nicim spoljasnjim ne moze biti nadoknadjeno ili kupljeno.Svako od nas treba da zaviri u sebe i da potisne svoj ego u stranu da dusa moze da iole dodje do izrazaja i tada cemo videti da je sve sto treba da budemo srecni u nama, jednostavno nam je dato sve sto treba samo nismo toga svesni (ah, ta svesnost).
Da ne duzim, idealno bi bilo da se prema svima odnosimo sa ljubavlju i neznoscu i to BEZ ikakvih ocekivanja i nadanja da ce oni uraditi ovo ili ono ili se zahvaljivati itd.
Baci pogled na moj blog, mozda nadjes nesto za sebe, a i bice svasta korisno u buducnosti, valjda.
Predlozio bih ti da procitas od Ekarta Tola "Moc sadasnjeg trenutka", kao i sve od Antoni de Mela.
Ovde imas Ekarta izmedju ostalog http://www.4shared.com/dir/884568/732a22e3/sharing.html
Dosta korisnog na http://www.val.hr/znanje/znanje.html
hm... pa ne mogu da kazem da se ne slazem sa tobom. Ali sta je to vecna sreca? Zar ti mislis da tako nesto postoji? Ja ne mislim, ja mislim da postoji samo jedno stanje mira, mozda cak i spokoja koje neki ljudi, koji su pronasli sebe, samoistrazili se, i spoznali svoju sustinu mogu da dostignu, i prepoznaju je kao srecu. I onda su njihovi zivoti srecni. Ali da li je to moguce? Moguce je nama koji (mislim na mene i moje kolege) imamo takvu profesiju koja zahteva neprestana samoistrazivanja, jer ces uspesan biti samo ukoliko si sebe spoznao, a drugim obicnim ,,smrtnicima"? Koliko je to dostupno njima? I sta mislis da li postoji idealno vreme da se odpocne sa tim, ili nikada nije kasno?
Pogledala sam blog :) svidja mi se :)
Eh, da zaboravih nesto! PUNO ti hvala na linkovima i na preporukama za knjige, za takvu vrstu preporuka i linkova sam uvek raspolozena :)
vezano za tezu da unutarnji mir ima veze sa "privlegijom" određene struke i vještinom samoistraživanja samo dijelom drže vodu. što ako zaista imamo tu vještinu, znanje ali smo zakinuti u samom startu? ako nismo imali sreću da nas drže ruke "dovoljno dobre majke"? može li se onda naći mir, smiraj? mislim da ne! i mislim da uopće nije u tome bit. spoznati zroke i razloge svog nemira. spoznati sebe dobrog i lošeg. prepoznati svoje strahove i predvidjeti reakcije. to je sasvim dovoljno. imam svoj nemir. poznajem ga i prepoznajem mu korjene. znam sasvim dovoljno.
jednostavno, mir nije u ljudskoj prirodi... tek dulji ili kraći trnutci osjećaja zadovoljstva.
koji tipfeler se može i oprostiti ;)
@ djavolak
Pa, pitas me kad je vreme za nesto sto je maltene svrha zivota i kad je onda vreme ? Mislim da je svakom dostupan koliki toliki stepen srece, unutrasnje radosti i sl. u onom stepenu u kojem se i trudi da to postigne(kao i sa svim ostalim).Sad kad bi pitali ljude onako iznenada sta im je cilj u zivotu, velika vecina ne bi znala sta da kaze i normalno kad ne znas gde ides, stignes nigde.
I pusti ti profesiju, niko od nas nije ni pekar, lekar, apotekar, odnosno ta profesija, zar ne, nego nesto mnogo vise.
Ako mislis da mozes, onda mozes.
Ako mislis da nemozes, onda nemozes.
Kako god okrenes, uvek si u pravu !!?
...itd....
ne obra se bostan, dok sljive ne popadaju
@ pobegulja
>prepoznati svoje strahove i predvidjeti reakcije. to je sasvim dovoljno. imam svoj nemir. poznajem ga i prepoznajem mu korjene. znam sasvim dovoljno.
Zar ne mislis da je za samo prepoznavanje svojih strahova i predvidjanje svojih reakcija potrebno neko samoistrazivanje, upoznavanje samog sebe? A ono sta sam ja htela da kazem je upravo to, samoistrazivanjem upoznajes sebe, i sve aspekte svoje licnosti, a kada si doaso do toga, to je onaj mir koji sam spomenula. Mozda se nisam dobro izrazila. Ili nisam nasla pravu rec, mozda je mir ipak prejaka rec.
Pozdrav
@ longkiss4goodby
i opet hm... nisam pitala da li svi imaju srecu, nego da li ti mislis da postoji vecna sreca, jer ja definitivno ne mislim tako. Ali nije ni bitno.
>Pa, pitas me kad je vreme za nesto sto je maltene svrha zivota i kad je onda vreme?
Ja ne mislim da je to maltene svrha zivota, ja mislim da je to nesto sto je neophodno da bi se zivelo u kakvoj, takvoj, manjoj ili vecoj sreci. Ali da tu postoj i mnogo bitnije stvari. Ovo nas cini covekom, a da li je samo biti covek svrha zivota ili tu ima jos nesto?
Razilazenja u misljenju.
U svakom slucaju pozdrav :)