!!! Moderno tračanje !!!
,,Ranije je to bilo drugačije.Ženice su sedele sa kaficom i kolačićima, i svim mogućim drugim poslasticama, plele čarape i tračarile o komšijama; o onim bližim i o onim daljim, ko je sa kime kada pričao, ko ima novu haljinu, ko je sašio tu haljinu, platio ili ostao dužan, ko je koga zaista svojim očima video ili svojim ušima čuo. Tu se obećavalo, klelo i zaklinjalo da se to nikome ne kaže, itd.

Svet se menja i ne menja; kako se uzme. Danas ne sedimo sa kafom, danas sedimo sa koka - kolom, i ogovaramo isto onako kako su ogovarale naše mame.Sam Bog zna zašto mi žene ne možemo da pričamo ni o čemu drugom nego stalno o ženama i o muškarcima - kada se i oni upletu u priču.Ali to današnje ogovaranje je mnogo opasnije i surovije od onog od onog milog, starinskog. Danas se tračara tek tako, bez cilja. Danas se psihoanalizira. I to novo ogovaranje ima jednu veliku prednost za ogovarača, ne može da se prekine. Psihologizovanje laika je najokrutnije povređivanje čoveka. Svako danas zna o drugima apsolutno sve. Jedna ženica zna da se taj i taj oženio iz protesta prema svome ocu, da ga je ova volela da bi povredila bivšeg ljubavnika, da su zajedno nesrećni jer je on robustan, tvrd čovek, a ona nežna, nesposobna duša. Ona gospođa ima ljubavnika zato što joj je potrebna potvrda da je lepa, onaj muškarac ima ljubavnicu samo iz sujete.Neko drugi ima kompleks manje vrednosti i u društvu se pravi važan samo da bi to sakrio. A onaj treći bi rado bio produktivan, a nije, i zato menja ljubavnice jednu za drugom, da bi to nekako pred svetom nadoknadio. Četvrti se ženi ženom iz visokog društva samo da bi se osvetio društvu za svoje nisko poreklo. Peta jaše konja samo da bi mogla da se pohvali da joj je muž zaradio pare na berzi. Sedite tu, slušate i ne možete da verujete šta to sve ljudi znaju. Još mi se nije desilo da neko nije znao sve podrobnosti o tom drugom. Još mi se nije dogodilo da neko kaže: ,,Ne znam ga, ne znam ništa, ne razumem''. Još nisam čula da neko kaže: ,,Ćutite. Pa vi uopšte ne znate kako je to bilo. Kako to, zaboga, možete da znate, ni ti ljudi sami ne znaju šta se tačno dogodilo. Sudbina ih je ščepala i desilo se. Zar se ne stidite da ih analizirate kao da su napravljeni od papira, a ne od krvi i mesa?''
Zapanjuje me uvek samo jedno; naravno, mi smo svi različiti, svako od nas je drugačiji, ali toliko drugačiji da ne možemo među sobom da se sporazumemo... Pa, ipak nismo... Ne postoji čovek koji ne prolazi kroz iskušenja, koji im ne podlegne, koji im odoli, čovek koji nije doživeo užas i nesreću. Svako je nekoga zauvek izgubio, neko ga je povredio, neko mu je bio bolestan, neko mu je umro. Svi smo drhtali zbog nekoga, i zbog sebe, svi smo proživeli noći teških bitaka, svi smo se nečega odrekli, i svi smo nekada uradili nešto ružno. Svi takođe približno znamo kako je to. Svi znamo da se i dobrom i zlom čoveku to desi odjednom, neočekivano. Svi znamo koliko malo je stvarne zlobe potrebno da se desi nešto stvarno ružno, a koliko malo dobrote je potrebno da se desi nešto dobro. Ali svi takođe znamo koliko to boli, boli i boli, koliko smo krhki i ranjivi. Ali sad mi kažite: kako to da to tako tačno znamo o sebi a o drugima nemamo pojma? Pa znate veoma dobro da to analiziranje i sve to znanje o drugome ne znači uopšte ništa; da nema ni trunke istine u svemu tome. Znate veoma dobro, da kada se nešto desi, kada se dvoje ljudi rastane zbog nekog trećeg, da još ne znate ništa samo zato što znate gole činjenice. Da ne možete da znate kako se to razvilo, stvaralo, raslo. A i kada znate, niste svesni koliko je ružno definisati na brzinu čoveka koji se verovatno mesecima, ako ne i godinama pripremao u tišini za nešto, kao za skok koji je takođe mogao da mu polomi kičmu, jednom sveznajućom umišljenom rečenicom? Kako je moguće da su ljudi toliko pažljivi prema sebi, a da toliko ne štede druge?
O ljudima treba da se govori tako kao da su napravljeni od najkrhkijeg stakla. Kao da bi i najmanji udarac mogao da ih razbije. Mi jedni o drugima ništa ne znamo, ljude koji su nam bliski, koji žive pored nas, možemo da napipavamo kao obrise, kao slepi ispupčena slova. Sve što je dublje ne vidimo. Ni sebe ne vidimo tačno. A izgovorena reč ostaje na svetu i ne nestaje. Uvrediti čoveka je veliki i nepotreban greh. Na svetu postoje knjige, politika, muzika, umetnost i mnoge druge stvari o kojima može da se priča.
Još mi je tužnije da čujem kada neko nekoga sredi u dve reči. On je vlastoljubiv. Ona je sujetna. Ona je glupa. On je inteligentan. Kao da te blesave prazne reči uopšte nešto o tom čoveku govore. Kao da glup čovek ne može da bude inteligentan, a inteligentan glup! Kao da čovek ima samo jednu osobinu, kao da se ne razvija iz meseca u mesec, kao da se ne bori sa svojim osobinama, kao da ih ne gubi i ne dobija nove. Ali u svakom čoveku postoji tačka gde se sve koncentriše. Gde se sve sabija i razbija i ukršta. Tačka u kojoj se nalazi stvarni problem tog čoveka, životni, živi konflikt koji mu daje život ili ga ubija. Ali naći tu tačku znači voleti tog čoveka, spoznati drugog i osetiti na vrhovima prstiju vibracije kada taj čovek iznutra zadrhti. Ima ljudi koji se udaraju u grudi i viču: ,,Znate šta ja sam strašno iskren, ja svakom sve kažem u oči!'' A to su ustvari samo grubijani koji ranjavaju kud god pođu. Šta je to ta vaša istina? Čime ste vi zaslužili pravo da nekom kažete: ti si ružan, ti imaš groznu haljinu, ti si slabić, ti ništa ne umeš. Uopšte ne znači da je to istina samo zato što vi tako mislite. I još nešto: skoro svako se skupi od teskobe u trenutku kada mu kažete istinu. Ipak, skoro svim ljudima je moguće reći istinu, ali na tih, miran, nežan način. Istina ne sme da se govori kao prekor, već više kao molba. Ne kao nešto za šta očekujete pohvalu, već kao izvinjenje.
Znala sam devojku koja nije bila lepa. Imala je velike crne oči, ali ipak nije bila lepa. Nikada nije rekla ni reč i uvek je sedela po strani, usamljena. Nikada nikoga nije uznemiravala.Ali jednom se pričalo o ljudima, kao što se obično priča o ljudima, a da se retko priča lepo. Ali šta god da se reko o nekome, ona je čoveka uvek branila, tako spontano i neverovatno strpljivo. ali i izuzetno nervozno kao da je svaka ta istina lično pogađa. Na ružnoj ženi je videla lepe pokrete, na groznoj haljini prijatnu boju, sujetan čovek je bio tužan, razmaženo dete je bilo malo, a dvoje ljubavnika su se voleli. To nisu bila opravdanja i to je bilo ono najlepše. Izgledalo je kao da je rekla to isto samo sa dobrom a ne rđavom namerom, A kada sam je pažljivije pogledala, videla sam da je tako lepa, tako neverovatno lepa, najlepša od svih koje sam ikada videla...''
Ovaj odlomak je preuzet iz knjige ,,Ostati na nogama'' Milene Jasenske
